Ostajem sam,
jer te java otima od sna,
i stojim tu, ispred novog vremena
kad verni psi
počinju da grizu i odlaze.
Za našu reku
nema više čistog izvora,
za tvoj muk imam toliko pitanja -
postoje li jedra
za vetrove koji dolaze?
Sad jasno vidim promene,
i zastajkujem,
i kolebam se.
Ali imam nešto što me sprečava
da ostavim sve,
sve naše korene.
Da rasteram zle duhove pozovi me.
Da ljubimo sve oblake pozovi me.
Da rasteram zle duhove pozovi me.
Da živimo od istine pozovi me.
Sivu ranu
vidim sad u tvojim očima,
lelek zemlje vuče se po poljima -
dan nestaje, noć nastaje
i bojim se.
Kako su hladne
tvoje ruke i tvoje istine,
sve više želim, a sve manje imam te,
jer jak je glas ąto me doziva sa druge obale,
sa one obale.