Nisam vidio da gubim te polako,
i da je kraj, da nam više ne ide.
Ti si dala sve i voljela me jako,
a nisam znao ni da te nasmijem.
Ti si prestala da budeš moje platno
na kome mogu da slikam cijeli svijet.
Moje mane si pretvarala u zlato,
a lagao sam da mogu bez tebe.
Ti odlaziš i nema više vremena,
jer on je tu i daje sve što nisam ja.
Kad oprostiš, sjeti me se ponekad.
Više ti ništa ne tražim,
samo jedno reci mi.
Reci mi da l' bi opet bila ona ista ti
moja i nasmijana, da te vrijeme vrati
i da te opet pogledam onako kako znam
da l' bi poželjela isto što i nekada,
isto što i ja sada, kad te više nemam.